Paprika spada u grupu najznačajnijih povrtarskih kultura. Biljka je sa dugom tradicijom gajenja, ima visoku hranjivu i biološku vrednost. Može da se koristi na različite načine: sveža, kisela, pečena, kao dodatak raznim jelima. U cilju normalnog rasta i razvoja biljaka tokom vegetacije, paprika zahteva veliko angažovanje ljudskog rada i ima visoke potrebe za merama nege koje se moraju ispuniti da bi se ostvario visok dohodak po jedinici površine.

Kultiviranje i okopavanje

Kultiviranje paprike ima za cilj aeraciju površinskog sloja zemljišta, održavanje vlage i mehaničkog uništavanja korova. Ova mera nege se obavlja u toku vegetacije, sve dok biljke ne sklope redove, a prva se obavlja dve nedelje nakon rasađivanja. Posle svakog navodnjavanja ili posle svake jake kiše treba izvršiti međurednu kultivaciju da ne bi došlo do obrazovanja jake pokorice. Prva dva kultiviranja ne smeju da budu dublja od 3 do 5 cm, ostala kultiviranja treba obavljati na dubinu od 5 do 7 cm. Pored kultiviranja, paprika izuzetno dobro reaguje i na okopavanje. Ova mera nege je značajna da uništi korov u redu i da razrahli zemljište u zoni korenovog vrata. U toku vegetacije treba obaviti 2-3 okopavanja, na dubinu od takođe 5–7 cm. Prvo okopavanje treba obaviti uporedo sa prvim kultiviranjem.

Navodnjavanje

Proizvodnja povrtarske paprike, bilo iz rasada ili direktnom setvom semena, ne može se ni zamisliti bez navodnjavanja. Korenov sistem paprike je relativno slabo razvijen, a dobro je razvijen nadzemni deo biljke, zbog čega paprika zahteva intenzivno navodnjavanje. Potrebe paprike za vodom se povećavaju kako biljka raste. Vrlo je osetljiva na vodni stres u toku celog perioda vegetacije. Na deficit vode naročito je osetljiva u fazi cvetanja i plodonošenja. Isto tako je osetljiva na preobilnu vlažnost i slabu aeraciju zemljišta. Ukupne potrebe paprike za vodom variraju u širokom rasponu. U našim agroekološkim uslovima potrebe paprike za vodom u toku vegetacije su 530–630 mm. Posle rasađivanja obavlja se prvo navodnjavanje, a drugo 5–7 dana kasnije i to prilikom popunjavanja praznih mesta sa manjim zalivnim normama. Zalivni režim može se primenjivati prema vlažnosti zemljišta, gde je tehnički minimum za papriku 80% od PVK. Pri određivanju količine vode, mora se uzeti u obzir dubina pružanja korenovog sistema. U početnim fazama rasta masa korena je na dubini 10–12 cm, što zahteva i manju zalivnu normu, a kasnije se koren spušta na 25–30 cm, što zahteva i veću zalivnu normu. Temperatura vode je takođe važna i treba da je 18–25oC. Dnevna potrošnja vode se kreće od 3 do 6 mm. Prosečno u našim uslovima treba izvesti 8–12 zalivanja u toku vegetacije, pri čemu treba u proseku oko 250–400 mm vode. Najčešći oblik navodnjavanja kod nas jeste veštačka kiša. Za ovaj vid navodnjavanja treba koristiti fine rasprskivače kako ne bi došlo do povrede biljaka, a pri korišćenju suviše grubih rasprskivača (topova) dolazi do povrede biljaka i sabijanja zemljišta. Bolji načini zalivanja od veštačke kiše jesu potapanje, vadama (paprici ne odgovara kvašenje preko lišća), a najbolji je svakako sistem „kap po kap“, naravno uz veće ulaganje.

 

Paprika je povrtarska kultura relativno slabo razvijenog korenovog sistema koji se razvija pretežno horizontalno u plitkom oraničnom sloju, pa je siguran i visok prinos i u klimatski prosečnim godinama teško postići bez navodnjavanja. Nedostatak vode u zemljištu prilikom rasađivanja može prouzrokovati loše primanje rasada, čime se ne postiže planirani sklop ili je nužno dodatno podsađivanje, što poskupljuje proizvodnju. Direktna setva paprike bez mogućnosti navodnjavanja je veoma rizična jer se seje plitko, najdublje 2 cm, pa se setveni sloj zemljišta može veoma brzo osušiti i onemogućiti ravnomerno nicanje. Nedostatak vode u prvom delu vegetacije može produžiti vegetaciju i direktno uticati na smanjenje prinosa. Na nedostatak vode u zemljištu paprika je najosetljivija u periodu cvetanja i zametanja plodova. Nedostatak vode u tom razdoblju najčešće je praćen i visokim temperaturama vazduha, što utiče na otpadanje cvetova i tek formiranih plodova. Nedovoljna snabdevenost zemljišta vodom tokom rasta plodova paprike najčešći je uzrok pojave vršne truleži na plodovima, a kao posledica ograničenog transporta kalcijuma iz zemljišta.

 

Manjak vode u tom periodu značajno utiče na smanjenje veličine i debljine ploda, koji se često i deformiše. Nedostatak vode krajem vegetacije najčešće ne utiče direktno na smanjenje prinosa, ali znatnije može uticati na kvalitet ploda. Ako nakon sušnog perioda pred berbu padnu obilnije kiše, zbog prethodne neravnomerne snabdevenosti vodom, biljke paprike apsorbuju velike količine vode, usled čega dolazi do pucanja plodova.

 

Količina vode i intenzitet navodnjavanja zavise od vremenskih uslova, stadijuma razvoja biljke, kao i tipa zemljišta. Na početku razvoja biljke paprike, zbog male lisne površine, ne troše značajnije količine vode, ali se ona gubi evaporacijom iz zemljišta. U punoj razvijenosti biljaka, samo transpiracijom preko lista se troši oko 5 mm vodenog taloga iz zemljišta dnevno. U tom periodu jedna biljka dnevno potroši više od pola litra vode.

 

Zemljišta lakšeg mehaničkog sastava, slabijeg vodno-vazdušnog režima, brže gube vodu, pa se kod njih simptomi nedostatka javljaju brže. Posle tri dana sa izraženim simptomima manjka vode u zemljištu, koji se na paprici manifestuje gubitkom turgora, kada lišće vene tokom najtoplijeg dela dana, značajan je uticaj na prinos i kvalitet ploda. Zbog toga s navodnjavanjem paprike treba početi pre nego što biljke pokažu simptome nedostatka vode. Optimalno vreme za početak navodnjavanja najbolje se određuje pomoću tenziometra, instrumenta koji meri silu kojom je voda vezana u zemljištu. Ako se u zoni najveće razvijenosti korena na dubini 20–25 cm utvrdi vezanost vode koja je veća od 0,45 bari potrebno je započeti s navodnjavanjem. U tom trenutku zasićenost zemljišta vodom je oko 50% od maksimalnog PVK. Navodnjavanjem bi sadržaj vode u zemljištu trebalo povećati za oko 80% od maksimalnog PVK, što je optimalno za rast i razvoj paprike.

 

Lakša zemljišta brže upijaju vodu, pa se mogu intenzivnije navodnjavati korišćenjem veće količine vode u kraćem vremenu, ali navodnjavanje zbog bržeg gubitka vode na takvim zemljištima mora biti češće. Teža zemljišta, koja teže upijaju vodu, navodnjavaju se manjim intenzitetom, ali zbog boljeg vodno-vazdušnog režima navodnjavanje može biti ređe. Za dobru opštu snabdevenost zemljišta vodom navodnjavanje bi trebalo, zavisno od prirodnih padavina, primenjivati svakih 7–10 dana tokom vegetacije paprike sa zalivnom normom od 20–40 l po m2. Papriku je moguće navodnjavati na više načina. Najjednostavniji način je pomoću vada, odnosno brazda između redova. Preduslov takvom zalivanju je ravan do blago nagnut teren i dovoljan izvor kvalitetne vode.

 

Za ovaj način navodnjavanja papriku treba rasaditi na uzdignute gredice ili ogrtanjem paprike između redova otvoriti brazde u koje se pušta voda. Takvim zalivanjem voda prirodnim padom lagano teče i vlaži zemljište, a nije u direktnom kontaktu s biljkama, čime ne utiče na stvaranje povoljnih uslova za razvoj bolesti. Isto tako, temperatura vode ne može negativno uticati na razvoj biljaka, a zalivanje je moguće obavljati tokom celoga dana. Ovaj način navodnjavanja primenjuje se na manjim površinama, a potrošnja vode je dosta velika.

 

Navodnjavanje pokretnim kišnim krilima ili prenosnim cevima sa rasprskivačima koji stvaraju veštačku kišu primenjuje se na površinama koje zbog konfiguracije terena i nagiba nisu povoljne za navodnjavanje brazdama. Navodnjavanje kišenjem vlaži se i lišće, čime se stvaraju potencijalno povoljni uslovi za razvoj bolesti.

 

Ako kapljice nisu dovoljno sitne mogu prouzrokovati stvaranje pokorice i sabijanje zemljišta. Najveći problem kod takvog načina navodnjavanja može činiti temperatura vode. Da ne bi pravila štete na biljkama, temperatura vode ne bi smela biti niža od 8oC od temperature biljke po kojoj se kiši. Budući da većina  proizvođača paprike koristi vlastite bunare kao izvor vode za navodnjavanje, a čija je temperatura oko 15oC, primena ovakvog načina navodnjavanja preporučuje se za vreme toplih dana samo predveče, tokom noći i rano, u jutarnjim časovima. Na većim proizvodnim površinama pod paprikom često se za navodnjavanje primenjuju kišni topovi koji imaju velik raspon kišenja, ali zbog krupnih kapi, osim što značajnije zbijaju zemljište, mogu oštetiti veoma nežne grane paprike.

 

Bolji način navodnjavanja je uređaj za linijsko kretanje – linear, koji ima fine dizne i raspršuje vodu u sitne kapi (maglu), ne oštećuju biljke i daje precizne zalivne norme.

 

Najefikasniji način navodnjavanja paprike jeste sistemom kap po kap, kojim se izbegavaju svi nedostaci ostalih načina navodnjavanja. Ovim se načinom cevima ili plastičnim crevima sa ugrađenim kapaljkama voda dovodi uz samu biljku. Kapaljkom se vlaži samo zemljište, potrošnja vode je najracionalnija, a navodnjavanje se može izvoditi tokom celog dana, bez obzira na temperaturu vode. Kapanje je jedini efikasni način navodnjavanja paprike ako se gaji na zemljištu prekrivenom folijom.

 

Voda koja se koristi za navodnjavanje  paprike mora biti čista i kvalitetna, te ne sme biti slana. Korišćenje vode iz sistema vodovoda domaćinstava nije najbolje rešenje. Osim što je takva voda preskupa za zalivanje, ona sadrži hlor, na koji su biljke paprike osetljive.

 

Najčešće greške koje se pojavljuju u navodnjavanju paprike su kasno započinjanje s navodnjavanjem, kad su simptomi nedostatka vode na biljkama već izraženi, te nedovoljne količine vode u želji da se postojećom opremom obezbedi vlaga za što veće površine.

 

Navodnjavanje mora biti dovoljno da prokvasi čitav sloj korenovog sistema, jer navodnjavanjem samo površinskog sloja utiče na razvoj korena u plićem sloju zemljišta. Takve su biljke zbog slabije ukorenjenosti osetljivije na sušu, lakše poležu i češće pokazuju simptome nedostatka pojedinih biljnih hraniva. Zbog toga treba zalivati ređe, ali sa većom zalivnom normom.

Prihranjivanje

S obzirom da paprika ima dugu vegetaciju, neophodno joj je obezbediti hraniva u pristupačnom obliku tokom celog vegetacionog perioda. Prihranjivanjem treba da se obezbedi ujednačeno snabdevanje biljaka hranivima tokom rasta i razvoja, a naročito u vreme povećanih potreba za vodom. Stalnim navodnjavanjem povećano je ispiranje hraniva, a istovremeno i usvajanje hraniva od biljke. Kod paprike su potrebna dva prihranjivanja, kako azotnim, tako fosfornim i kalijumom đubrivom. Prvo prihranjivanje obavlja se posle prijema biljaka sa 1/4 od ukupne količine azotnih đubriva (150–200 kg/ha KAN-a) i to 2-3 nedelje nakon sadnje. Drugo prihranjivanje obavlja se u fazi punog cvetanja i zametanja plodova 1/4 N i 1/3 P i K đubriva od ukupne količine. Posle svakog prihranjivanja neophodno je navodnjavanje, zbog unošenja hraniva u zemljište. Nakon toga treba obaviti međuredno kultiviranje i okopavanje, kako bi azot bio pristupačan biljkama. U toku vegetacije kod paprike se može obaviti i folijarna prihrana. Za ovaj vid prihrane mogu se koristiti vuksal, fertigal (ili neko drugo tečno đubrivo), u želji da se obezbedi bolji porast biljaka, bolja kondicija i zdravstveno stanje usled dodavanja makro i mikro elemenata N, P, K, Ca, Mg, Fe, Bo, Mn Cu Mo i Zn preko lista. Ova đubriva se obično kombinuju sa sredstvima za zaštitu od bolesti i štetočina.

Prof. dr Đuro Gvozdenović