Kupusnjače (Brassicaceae) ili krstašice (Cruciferae) veoma je brojna familija, koja, između ostalog, obuhvata korovske, povrtarske, industrijske i krmne biljke. U okviru kupusnjača za proizvodnju stočne hrane, postoje dve glavne skupine, krmne i korenasto-krtolaste. U prvoj, od većeg ekonomskog značaja su repica (Brassica napus), krmni kelj (Brassica oleracea var. viridis), hibrid Perko PVH (Brassica napus var. napus x Brassica rapa subsp. chinensis), ogrštica (Brassica rapa subsp. oleifera), bela slačica (Sinapis alba) i crna slačica (Brassica juncea).
Uljana repica je prvenstveno poznata kao industrijska biljka, te se, zbog visokog i kvalitetnog sadržaja ulja, najviše koristi u vidu zrelog semena. Nakon izdvajanja ulja, ostaje sačma bogata proteinima i pogodna u ishrani domaćih životinja. Istovremeno, uljana repica poseduje veliki potencijal za proizvodnju sveže (zelene) krme u ishrani preživara, prosečnog prinosa u agroekološkim uslovima severne Srbije i na većim proizvodnim površinama od oko 40 t/ha kod ozimih i oko 30 t/ha kod jarih sorti. U godinama bogatim padavinama u martu i aprilu, ovaj prinos može da bude veći i za 25%.
Novosadske sorte ozimog krmnog kelja, najpre NS Bikovo, a potom tokom poslednje decenije, Perast, zauzimaju najveći deo površina pod krmnim kupusnjačama. Krmni kelj se, načelno, odlikuje nešto kasnijim jesenjim rastom i razvićem i robusnijim habitusom u odnosu na uljanu repicu, te prinosi ovog useva, uobičajeno između 65 i 70 t/ha, u godinama kišovitog ranog proleća, mogu da premaše i 80 t/ha sveže krme.
Bela i crna slačica se u našim krajevima seju uglavnom u rano proleće i mogu da daju prinose i do 20 t/ha sveže krme. Iako je njihov prinos krme značajno niži u odnosu na prinose uljane repice i krmnog kelja, najveća prednost bele i crne slačice je izrazita ranostasnost, odnosno, sposobnost da u izrazito kratkom vremenskom razdoblju od setve do pojave cvetnih pupoljaka, od proseku od najviše 40 dana, obrazuju bujnu nadzemnu biomasu.
Zajednička odlika svih pomenutih vrsta krmnih kupusnjača je nizak sadržaj suve materije u nadzemnoj biomasi, između 9 i 10%, što je mnogo niže u odnosu na, recimo, krmne mahunarke, gde se ovaj sadržaj suve materije, u proseku velikog broja vrsta i godina, kreće između 21 i 27%. Takođe, sve krmne mahunarke se, bez obzira na jesenju ili prolećnu setvu, odlikuju najranijom kosidbom, uglavnom tokom aprila, što ih čini prvom svežom kabastom stočnom hranom u proleće i idealnim predusevom za naredni, glavni, usev, poput kukuruza, soje ili suncokreta. Na kraju, krmne kupusnjače, posebno tokom kišovitog proleća, mogu da se regenerišu nakon prvog i daju drugi, pa čak i treći, otkos, prinosa i do 50, odnosno 20%, u odnosu na prvi otkos.
Zahvaljujući visokom sadržaju sirovih proteina u suvoj materiji nadzemne biomase na samom početku cvetanja, od oko 20% i uporedivim s onim kod krmnih mahunarki, krmne kupusnjače mogu da predstavljaju izvanredne ozime međuuseve i prolećne preduseve.
Zaoravanjem njihove nadzemne biomase tokom pojave cvetnih pupoljaka, u slučaju ozimog krmnog kelja u zemljište je moguće uneti i do 150 kg/ha čistog azota, s višegodišnjim i postepenim oslobađanjem i time postojanim snabdevanjem narednih useva u polodoredu ovim suštinski neophodnim elementom za rast i razviće svake biljke.