Svake jeseni, širom Srbije, svedoci smo prakse koja ne samo da narušava kvalitet zemljišta, već predstavlja i zakonski prekršaj – spaljivanja žetvenih ostataka. Institut za ratarstvo i povrtarstvo, kao institucija od nacionalnog značaja, godinama upozorava na dalekosežne negativne posledice ove prakse i aktivno promoviše održiva rešenja.

Katastrofa za zemljište: Šta se dešava kada zapalite njivu?

Spaljivanje biljnih ostataka nije brzo rešenje, već dugoročno uništavanje najvrednijeg resursa – zemljišta. Stručnjaci Instituta upozoravaju da ova praksa ima brojne negativne posledice.

Kako objašnjava dr Jovica Vasin iz Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, visoka temperatura vatre doslovno ubija život u zemljištu:

  • Uništavanje mikroorganizama: Vatra stvara “sterilnu” površinu, uništavajući korisne mikroorganizme neophodne za plodnost.
  • Dugotrajan oporavak: Istraživanja pokazuju da mikroflora zemljišta počinje da se obnavlja tek 60 dana nakon požara, dok potpuni oporavak može trajati i do godinu dana.
  • Gubitak organske materije: Umesto da obogati zemljište, vatra nepovratno uništava organsku materiju (humus).
  • Pogoršana struktura: Zemljište gubi sposobnost zadržavanja vlage i postaje podložnije eroziji i sabijanju.
  • Zagađenje vazduha: Oslobađa se velika količina ugljenika koji doprinosi efektu staklene bašte.

Uvreženo mišljenje da se paljenjem uništavaju korovi i patogeni je mit; ovaj efekat je kratkotrajan i zanemarljiv u odnosu na načinjenu štetu.

Opasna praksa sa teškim posledicama

Pored direktne štete po zemljište, paljenje strništa nosi i ozbiljne bezbednosne rizike. Vatra se lako može proširiti i izazvati ogromnu štetu na okolnim parcelama, ali i ugroziti ljudske živote i imovinu.

Zašto se ostaci spaljuju i ko to radi?

Iako je praksa postala “običaj”, analize pokazuju da to retko čine ozbiljni poljoprivredni proizvođači. U većini slučajeva, kako navode iz Ministarstva poljoprivrede, utvrđeno je da poljoprivrednici sami pale ostatke kako bi brže pripremili zemlju za setvu. To često rade i ljudi koji nemaju svoju zemlju, već dolaze da pokupe ostatke useva, pa pale parcele da bi sve bilo vidljivije.

Rešenje koje donosi profit: Blagodeti zaoravanja

Institut za ratarstvo i povrtarstvo insistira da je rešenje jednostavno i neuporedivo korisnije – zaoravanje žetvenih ostataka.

Ozbiljni proizvođači već znaju da se ovom merom direktno smanjuje potreba za skupim veštačkim đubrivom, što donosi značajne uštede.

Zaoravanjem se postiže sve ono što se spaljivanjem gubi:

  • Povećanje organske materije: Žetveni ostaci su hrana za zemljište. Njihovim vraćanjem u zemlju direktno se povećava sadržaj humusa.
  • Bolja struktura zemljišta: Organska materija poboljšava strukturu, čini zemlju rastresitijom i sprečava sabijanje.
  • Čuvanje vlage: Zemljište bogato organskom materijom ima znatno veću sposobnost zadržavanja vode, što je ključno u sušnim godinama.
  • Hrana za mikroorganizme: Umesto uništavanja, zaoravanje hrani korisne mikroorganizme, stvarajući biološki aktivno i “živo” zemljište.

Kroz edukaciju proizvođača, Institut naglašava da je prevencija važnija od kazni. Ulaganje u žetvene ostatke je ulaganje u plodnost i dugoročnu održivost proizvodnje.

Spaljivanje je prekršaj i gubitak subvencija

Pored toga što je štetna, praksa spaljivanja je i zakonski zabranjena. U Srbiji se ovaj prekršaj može kazniti novčano – od 5.000 dinara za fizička lica do milion dinara za pravna lica.

Ministarstvo poljoprivrede je odlučilo da pooštri mere: gazdinstva na čijim se njivama utvrdi spaljivanje, a da požar nije prijavljen kao podmetnut, biće stavljena u pasivan status, čime gube pravo na subvencije.

Da bi izbegli ovu meru u slučaju podmetnutog požara, poljoprivrednici su dužni da požar pravovremeno prijave u sistemu eAgrar.

Institut za ratarstvo i povrtarstvo apeluje na sve poljoprivrednike da izaberu održiv pristup i vrate zemlji ono što im je dala.

 

Galerija fotografija